Možda će ga mnogi strpati u isti koš sa lavinom manje vrednih horora koji je iznedrio, ali prvi Vrisak je stvarno super. Toliko da bismo ga sad ponovo pogledali. Jer, to nije samo horor. Au contraire. Jeste, u središtu pažnje je ubojica u masci koji teroriše pučanstvo. Ali, dok su staromodniji horori dopunjavali scene krvoprolića scenama “tenzije”, Vrisak je igrao na drugu kartu. Prvo i verovatno najzanimljivije, to je nesvakidašnji whodunnit. Čak nije bilo ni batlera, pa se čovek stvarno pitao who did it. A objašnjenje je bilo genijalno predstavljajući, u sadejstvu sa obiljem drugih asocijacija, satiru na žanr strave i užasa. Komični kostim ubice Ghostfacea još je senčio sve to. Najzad, prvi Vrisak bio je i tinejdžerska drama – nevina Sidni kao glavna junakinja i dečko koji bi želeo da joj “skine u mrak”, iako nije još spremna. Recept je, dakle, bio ubedljiv. No, nije samo zbog toga to bio odličan naslov. Jer, evo, i četvrti nastavak ima manje-više sve dobitne sastojke pa opet ne valja.

Klik za celu recenziju